Prehrana

Kao pripadnici familije Caviidae, zamorčići su biljojedi sa nepromjenjivim zubima (mliječne zube promijene još u majčinom uterusu 43. - 48. dana), sa 4 sjekutića, 3 premolara i 12 molara. Kutnjaci im nedostaju. Korijeni svih zuba su otvoreni i zubi im rastu cijeli život. Sjekutići su bijeli i nisu pigmentirani kao kod ostalih glodavaca. Kod normalnog zagriza i u stanju mirovanja, omjer duljine gornjih sjekutića je u odnosu na donje, 1:2, pritom vrhovi gornjih malo prelaze preko donjih.

Zamorčići pokazuju "svinjski" način prehrane time da miješaju hranu i vodu u ustima. To veterinarima uvelike otežava kontrolu zubi, tj. čini je nemogućom, jer zelena mješavina spriječava pregled otoskopom. Ako nema ostataka hrane u ustima onda zamorčić sigurno duže vrijeme nije ništa jeo.
Kao "bjegunci iz gnijezda", zamorčići su kod okota kompletno odlakani i jedu već par sati nakon okota istu hranu kao i majka. Oni su biljožderi sa jedno-komornim želucem. Mlade životinje pamte hranu iz prvih dana života i kasnije odbijaju drugu hranu. Stoga je jako važno od početka, od samog rođenja, ponuditi im veliki izbor različitih vrsta hrane, kako bi se izbjeglo da životinje upamte samo ograničenu vrstu, a ostalu hranu odbijaju, što im je od velike važnosti za za uravnoteženu prehranu.

Divlja verzija naših zamorčića koja obitava u krtom predjelu Anda/Peru, uglavnom se hrani različitim vrstama trava. Svoj jelovnik povremeno prošire različitim mirodijama kao i korom sa stabala, grančicama i listovima, a nerijetko i korijenjem. Iako su naši zamorčići optički puno drugačiji od svojih divljih rođaka, njihov probavni sustav i dalje djeluje po istom principu, pa su i potrebe za hranom iste kao i kod njihovih divljih rođaka. Zamorčići imaju želudac sa tankim zidovima i dugačko crijevo, koje je skoro bez mišića. Probava zamorčića funkcionira dakle, samo ako non-stop jedu, uzimaju u sebe puno sirovih vlakana i obroci su im raspoređeni tokom cijelog dana. Zamorčići jedu i preko 60 puta u roku od 24 sata. Njihovi zubići rastu cijeli život pa ih moraju konstantno trošiti.

Udio sirovih vlakana u prehrani zamorčića mora iznositi najmanje 15%, jer inače životinje proždiru vlastitu dlaku ili dlaku drugih zamorčića, što može voditi do stvaranja grumenja dlake u probavi i do proljeva ili pak začepa.

Ad libitum je latinski i znači, odprilike: "koliko želi". To ne znači ništa drugo nego da zamorčići moraju imati iz svake grupe uvijek dostupnu hranu na izbor (sijeno, poljsko zelenilo, povrće, grančice, mirodije), kako bi sami selektirali što im se trenutno jede. To nije ništa novo i neobično, takva vrsta hranjenja je oduvijek preporučljiva.

Prva važna grupa hrane za domesticirane zamorčiće je sijeno. Ovdje je važno da je sijeno raspoređeno na više mjesta u nastambi, kako bi sve životinje u grupi, i svakog trenutka mogle na miru jesti. Preporučljivo je istovremeno ponuditi više vrsta sijena (1. otkos, 2. otkos, sijeno od mirodija). Zamorčići moraju uvijek imati mogućnost biranja. Hrpice sijena je potrebno redovito nadopunjavati, recimo kada je 50% pojedeno. Ukoliko životinjice ne mogu birati, već su prisiljene sve pojesti jer nema nadopunjavanja, može se desiti da unesu u sebe i štetne tvari i bilje.

Druga grupa, a u principu najvažnija, je zelena hrana. Slijedeći sastojci spadaju u tu grupu:

• poljsko zelenilo (trave, maslačak, trputac, stolisnik i t.d.)
• zeleni dijelovi kultiviranih biljaka (listovi mrkve, listovi korabe, radić, stabljika kukuruza i t.d.)
• mirodije, tj. kuhinjski začini (peršin, bosiljak, metvica, komorač, melisa i t.d.)
• lisnato povrće (salata endivija, radić, cikorija i lisnate sorte kupusa)
• listovi stabala i grmova

Iz te grupe hrane zamorčići moraju uvijek imati na izbor više komponenti. Tu započinju prvi problemi kada iz ove grupe hrane imaju na rapolaganju suženi izbor (napr. zimi). Zapravo je upravo zelena hrana najvažniji sastojak prehrane zamorčića i životinje se nje smiju najesti do mile volje. Zelenilo je važnije od povrća!

Tome se dodaju sušeni začini, listovi i cvijetovi (sušeno zelenilo). Začinske biljke su uvijek prisutne u svakom visoko kvalitetnom sijenu. Ukoliko kvaliteta sijena nije tako dobra, ili se ne može ponuditi dovoljan izbor zelenila (zimi), onda se svakako moraju dodavati sušene začinske biljke, listovi i cvijetovi. To također mora biti dostupno uvijek u neograničenim količinama.

Povrće je slijedeća grupa hrane za zamorčiće koja djelomično može zamijeniti zelenilo te dodati vitamine. Uvijek se mora ponuditi toliko povrća da se prilikom slijedećeg hranjenja još mogu naći ostaci od prethodnoga - najmanje ostaci od jedne ili 2 vrste ponuđenog povrća. Nije zdravo kada životinjice zbog 3-4 hranjenja na dan pojedu kompletno povrće u roku od par minuta i onda do idućeg hranjenja imaju samo sijeno. Tada naglo preopterete crijeva i to može dovesti do probavnih problema (plinova, proljeva i sl.)

Ovisno o godišnjem dobu i potrebi, potrebna im je i masna hrana, u formi sjemenki i koštica. Kod zamorčića sa uravnoteženom ishranom, nije potrebno tu hranu racionirati jer je životinje prilikom slobodnog izbora ne unose previše. Ukoliko pak nemaju pristup svim grupama hrane u svako doba, mora masna hrana biti ograničena na jednu čajnu žličicu po zamorčiću na tjedan (izuzetak su jako mršave jedinke, majke sa mladima i životinje koje gube na težini, oni smiju dobiti i više).

I iz poslijednje grupe hrane, grickalice (grančice stabala, korijen maslačka i grančice grmova), moralo bi im uvijek nešto od toga bit dostupno.

Iduća grupa hrane su poslastice u obliku voća, listići od graška, sušenog povrća i t.d. - tu hranu zamorčići ne smiju imati uvijek dostupnu!

Ad libitum ne znači da im u svakom trenu mora biti dostupna različita hrana iz svake grupe (u nastambi ne moraju biti hrpice povrća). To znači da životinje moraju imati stalno dostup svakoj od relevantnih grupa hrane kako bi probava i crijevo bili jednakomjerno opterećeni i uzimali jednakomjerno hranjive tvari, a životinjice mogle same selektirati što im trenutno odgovara.

Ova vrsta prehrane odnosi se samo na potpuno zdrave jedinke sa zdravom probavom. Životinje sa oštećenom probavom bi mogle kroz ovaj način prehrane dobiti zdravstvene probleme. Zamorčići sa oboljenjima dišnih puteva mogu često slabo selektirati hranu jer su im njuh i okus ograničeni. Zamorčići koji su dosad drugačije hranjenji, smiju samo postepeno biti prebačeni na ovaj način prehrane. Upravo kod većih grupa treba jako paziti da svi zamorčići imaju dostup svim grupama hrane, stoga treba imati u nastambi hranilice raspoređene na više mjesta.

U slučajevima bolesti i pojedinačnim slučajevima, potrebno je prehranu prilagoditi zamorčiću.