Mokro zelenilo

"Zašto ne smiju kunići, zamorčići i ostale male životinje jesti mokru travu, vlažno povrće, rosnu livadu - iako istovremeno smiju svježu vodu?"

Svuda na Internetu i knjigama se može pročitati da mokra trava i prije svega rosna trava stvara probavne probleme - ali, da li je to zaista tako? I zašto onda nije opasno kad životinje imaju uvijek dostupnu vodu za piće - suha trava i voda bi onda isto trebali biti opasni za probavu kada životinje dodatno piju?

Stara, seoska pravila i savjeti, da mokra trava čini životinje bolesnima, nastalo je na temelju nedovoljnog promatranja životinja.

Promatranje koje su oni napravili je slijedeće: "Ako se biljožderi hrane jutarnjom rosnom travom, dobiti će plinove i proljev. Dakle, ako se konja izvede jutrom direktno na rosnu pašu, vrlo će brzo dobiti kolike, a isto tako ako se pusti kuniće i zamorčiće da pasu rosnu livadu i travu, dobiti će probavne probleme." Ali pravilo također kaže: "Ako su životinje navikle na mokru ispašu, ništa se neće desiti, ako su stalno na ispaši, onda ostaju zdravi"... kako to objasniti?

Odgovor je jednostavan: "Razlog za probavne probleme nije mokra trava sama po sebi, već kombinacija mokre trave i "praznog želuca" ili "prepunog želuca"".

Kod uobičajenog držanja malih životinja u štali, kao kunića i zamorčića, obično dobiju zadnji obrok navečer. Do jutra životinje nisu dobile i preko 12 sati svježi obrok, te su shodno tome izgladnjele. Hrpice sijena su obično pojedene do kraja i sadrže još samo ostatke sijena koje životinje ne potiče na jelo.

Ako onda vlasnik zamorčiće/kuniće bez pripreme pusti na livadu ili im donese svježu rosnu travu, životinje se jako prejedu u vrlo kratko vrijeme. Životinje su izgladnjele, imaju crijeva prilično prazna u kojima se nalazi jedva nešto sirovih vlakana, te je probava usporena. Radi usporene probave, nedostajućih sirovih vlakana i iz razloga da se zbog velike gladi puno hrane odjednom pojede, hrana se u želucu/crijevima pretvori u teške i guste hrpe, te tako dolazi do stvaranja plinova. Zbog tekućine se zelenilo u crijevima dodatno ugrije (voda je jedan dobar vodić topline). Dakle: jako mokra zelena hrana počne brže trunuti. Ako se u crijevu ne pomiješa sa dovoljno sirovih vlakana i brzo prijeđe u crijevo, hrana se pretvara u guste hrpe, te se na tim mjestima počinju stvarati opasni plinovi u probavi.

Pri tome još dolazi često do toga da su livade naročito vlažne, ako su jutra još hladna. Ako je toplije, nestaje brže i rosa sa livada. Ako je zelenilo pak još prilično hladno kod hranjenja, može proljev još biti potaknuti i nadraženim želucem i crijevima.

Isto tako problematično: ako se ujutro prije trave, ili navečer da suha hrana. Suha hrana se također u želucu pretvori u hrpice jer navuče svu tekućinu na sebe pa buja, na tu hrpu dođe vlažna, mokra trava, dolazi do zatvora i isto tako do stvaranja plinova.

Ako male životinje dobe ujutro prvo jednu poštenu porciju svježeg sijena i onda male komadiće svježeg povrća, tada smiju, kada više nisu tako jako gladni i u crijevima se nalazi dovoljno sirovih vlakana, pasti na rosnim livadama. Životinje koje imaju uvijek pristup livadama, nemaju, naravno, jaku glad i želju za zelenilom, jer ga stalno jedu. Ove životinje ne trebaju, ako im je ponuđena kvalitetna mješavina livadne ispaše, niti dodatno sijeno kako bi svoju probavu regulirale. Svježe zelenilo unose redovito i jednolično, te se transportira kroz crijevo bez zastoja i tako ne dolazi do stvaranja hrpica u probavi, začepa ili proljeva.

Ako se trava ubere, ona počne odmah nakon branja već trunuti. Stoga bi trebalo uvijek samo male porcije trave brati i ponuditi. Trava pritom ne bi smjela biti kratko pokosena ili u hrpama ponuđena, već po mogućnosti ubrana sa dugim stapkama, te ju se mora ponuditi u cijeloj nastambi, rasirenu, kako bi puno zraka do nje došlo, i ona se pocela sušiti, a ne trunuti.